02/08/2014

Somelijeri ipak najčešće pričaju gluposti!?

Ako ste ikada čitali neku kritiku vina ili slušali iskusnog somelijera, sigurno ste pomislili: ?Ovaj priča takve gluposti, ali neću ništa reći, da ne ispadnem glup/a?? No, možda ste ipak bili u pravu!

I dok je zanimanje somelijera, degustatora vina ili njegova recenzenta u nekim krugovima vrlo cijenjeno i prestižno, te rezervisano samo za mali broj dobro istreniranih i osjetljivih nepca, ostatak raje na vina gleda kao običan alkohol, koji uopšte ima tri gradacije: odvratno je ? ok je ? super je. Što nije ništa neobično, pošto je ukus naš najslabije razvijeni i najmanje osjetljivije čulo.

Zato u neki poseban živac, rezervisan inače samo za ljude koji namjerno sporo prolaze preko zebre, dira kada se isti ti poznavatelji vina počnu preseravati s ?mirisima sandalovine i Mediterana?, ?okusima divljeg kestena i natruhama maslačka i visibabe? i ?flambojantnim i razigranim iskustvima?. Priznajemo, primitivne smo seljačine, ali nismo jedini. Ekipa s portala io9.com tako je pobrojala nekoliko ?dokaza? da su eksperti i degustatori vina zapravo skupina slatkorječivih prevaranata, koja maltene ne zna razlikovati dobru kapljicu od soka od grožđa.

Stručnjaci za vina stalno protivrječe

Mnogi proizvođači vina su se našli u situaciji da je njihovo čeljade na jednom takmičenju bilo proglašeno najboljim, a na nekom drugom nije niti ušlo u konkurenciju. Kako je to moguće, pitao se i ljubitelj vina Robert Hodgson, koji je napravio maleni test i dao istim sudijama isto vino i to tri puta zaredom, te im rekao da ga ocijene. Na skali od 80 do 100, većina sudija je isto vino procijenila s razlikom od +/- 4 boda, što je u ovakvom sastavu, i za velika takmičenja, ogromna razlika. I to nisu bili nekakvi obične ?sudije? iz lokalne birtije, nego ocjenjivači s Kalifornijskog državnog vinskog sajma, najstarijeg i najcjenjenijeg u Sjevernoj Americi.

Probamo očima, a ne ustima

Kako smo na početku rekli, ukus je najslabije razvijen i najmanje važno čulo našega tijela. Mi smo primarno vizuelna bića, tako da sve što jedemo i pijemo, prvo procijenimo i ocijenimo našim očima. Tako je časopis New Yorker nedavno napravio vrlo zanimljivo istraživanje, u kojem je svjetski poznatim enolozima ponuđen vrhunski Bordeaux, samo što je prvo serviran iz lijepe, bogato ukrašene boce, a zatim iz obične, ?dućanske?, stolne staklenke. Premda se radilo o potpuno istom vinu, prva verzija je bila okarakterizirana kao ?drvenasta, kompleksna, zaokružena??, a druga kao ?slaba, isprazna, lagana??.

Stručnjaci za vina ne razlikuju crno vino od bijelog

Kako smo iz gornjeg primjera utvrdili, mi procijenjujemo uglavnom očima. Tako je francuski istraživač Frédéric Brochet 2001. godine napravio genijalno i vrlo znakovito istraživanje, u kojem je grupi od 54 (slovima, pedeset i četiri) vrhunska vinska eksperta dao na probanje dvije čaše vina: jedno crno, a drugo bijelo. Caka je bila u tome što je u bijelo vino stavio boju za hranu, te ga tako obojio u crno. Niti jedan od 54 enologa nije zaključio da se zapravo radi o bijelom vinu, štaviše, svi su ga opisivali izrazima koji se obično pripisuju crnim vinima.

Čak i enolozi priznaju da je cijela ta scena velika prevara

Prilično je veliku buru u zajednici ljubitelja vina izazvao Joe Power, urednik popularnog bloga Another Wine Blog, koji jasno kaže da su i on, i njegovi saradnici na blogu, i svi ostali vinski stručnjaci zapravo obični prevaranti. Tačnije, nisu sami stručnjaci prevaranti (jer pravi stručnjaci uistinu i postoje), već su njihove kritike, recenzije i ocjene skup elemenata koji nemaju veze s pravim stanjem stvari. Opisi vina su prije svega (previše) subjektivni, a ovise i o dobu dana kada je vino probano, kakva se hrana prije toga jela, koliko je vina probano prije tih vizuelnih faktora. Dakle, enolozima je za vjerovati samo kada rade u optimalnim uslovima.

Stručnjaci za vina pišu svakakve ludorije u svojim osvrtima

Na kraju se vraćamo na ono od čega smo i počeli i što nas, obične smrtnike, najviše i nervira. Da, bez obzira na sve u ovom članku, znamo da postoje ljudi posebnih sposobnosti, koji bolje od ostatka svijeta znaju procijeniti kvalitet vina. Ali dajte, pa nismo mi budale da nasjedamo na baš sve baljezgarije. Časopis za eksperimentalnu psihologiju je u istraživanju iz 1996. godine zaključio da vinski stručnjaci ne mogu sa sigurnošću potvrditi više od tri sastojka vina, premda u svojim recenzijama uglavnom navedu minimalno šest. I među njima se razlikuju prepoznati sastojci, a vrlo često će dva različita enologa navesti potpuno oprečne sastojke za isto vino. Jedan je od recenzenata tako za vino naveo sljedeće ukuse: crvene ruže, lavanda, geranija, osušeni cvjetovi hibiskusa (wtf?), sušene brusnice, pekmez od bobičastog voća, mango s kožicom, crvene šljive, zvjezdasti anis, cimet, kupinova smjesa i još 10-ak različitih i ponekad bizarnih sastojaka. Pitamo se, da li je ovaj stručnjak pio vino, ili pojeo cijeli meni nekog egzotičnog restorana?

Da li su stručnjaci za vina zapravo neshvaćeni genijalci koji tu i tamo znaju imati loš dan (baš eto, kada se radi neko istraživanje), ili nam vole malo prosrati, nikada nećemo znati sa sigurnošću. Mi ćemo i dalje svoja vina uglavnom ocjenjivati s valja/ne valja ocjenama, a možda jednoga dana, kada probamo malo grožđastog nektara iz butelje koja košta 50-ak hiljada dolara, shvatimo u kakvoj smo zabludi bili.

Izvor: Idesh.net


Vezani članci